Predgovor Julijane Matanovi? Enciklopedijskom rje?niku Bosanske Posavine

Autor Tomislav Luki? | 03 Veljača 2021

Na mom radnom stolu, u stanu na zagreba?koj Tre�njevci, stoji metalna� tabakera. Poklopac joj je neravan, a ugravirane �are godinama postaju sve nejasnije. Nisam je mogla sa?uvati od tamnjenja, sitne hr?e i vremena, ali je ?uvam od zaborava.� Prisvojila sam je prije pet desetlje?a i proglasila svojom. Ona je ve? tada bila u visokim godinama. Njezina tada�nja vlasnica, baba Jela, prijateljica moje bake, dobila ju je od svoje svekrve, u danu kad je - prisloniv�i prst na vjen?ani list - prekora?ila prag Itri?evih. �Tabakeru je Jela nosila u d�epu �arene ?un?ane kecelje. Otkako su me u prolje?e 1962., kao trogodi�nju djevoj?icu odveli iz bakine ku?e u Turi?u, rekav�i mi da je to za moje dobro, u na�e �bosansko- posavsko selo grada?a?ke op?ine dovodili su me svako ljeto. Na veliki �raspust. �Najbolje pamtim onaj iz godine� 1969.� Zavr�ila sam ?etvrti razred osnovne �kole u Slavoniji, ljeto je bilo dugo, vru?e, zemlja na kojoj je baka zasadila bostan, odmah tamo iza magaze, raspucala se umjesto lubenica i dinja koje su se, i�?ekuju?i pljusak, osu�ile. U dvori�tu, ispod jabuke petrova?e, sjedile su dvije najbolje prijateljice, Jela i Kata. Kata je bila nekoliko godina mla?a. Pile su kavu iz fild�ana, motale duvan kupljen na gradskoj pijaci ispod begove kule i pri?ale o va�aru koji - kao �to su i navikle - treba proslaviti kako sam Bog zapovida. Svaka je imala svog Iliju. Prva unuka, druga sina. Pogledavala su u nebo i molile svetog Antu da, iako zemlja vapi za ki�om, zadr�i vaku �egu, da djevojke sutra mogu nataknuti nove sandale, i u njima krenuti u kolo� koje ?e se poslije svete mise zapo?eti na meraji iza ?itaone. Ne znam zbog ?ega se nisu odmah obratile� za�titniku svoje �upe, gromovniku Iliji.� Mo�da se Gromovnik zbog toga i naljutio pa je, dok su prijateljice jo� dolijevale kafu,� na selo� poslao oblake koji su se munjevito prolomili i� dvori�te u desetak minuta pretvorile� u more. A onda ga i ohladili tu?om veli?ine nedozrele �ljive. Baka i njezina Jela prvo su me povukle u ljetnu kuhinju, staru ku?icu od ?erpi?a, a kad se malo smirilo, pretr?ale su - a i ja s njima - u plansku, izgra?enu na pravim� temeljima, odmah uz sokak i to po nacrtu pravog in�enjera iz Ora�ja. U njoj je jedna od bakinih snaha razvla?ila tijesto za pitu maslenicu. Takvu je, praznu pitu, njezin mu�, cestar ko i pokojni mu ?a?a, najvi�e volio. Kad smo se uvjerile da smo pre�ivjeli i ovaj smak svita, Jela je krenula ku?i. Obula sam Katine gumene borovske opanke i iza�la u avliju da bih malo gacala po lokvicama koje je o�ednjela zemlja gutala �br�e nego �to su neki moji ro?aci ispijali �ljivinu patoku. Pod kazansku bakrenu cijev stavljali su limeni lon?i?, ?ekali da se napuni do vrha, a potom posudicu prinosili licu i mirisali. Uspore?ivali su� meko?u tek ispe?enog napitka s bunari?kom vodom. Tapkala sam po mokroj zemlji, po zemlji svojih predaka, ne znaju?i u tom trenutku ni�ta o povijesti tog tla, o cokulama koje su, mijenjaju?i svoje vlasnike, prelazile preko na�ih me?a, o kazanima koji su se ?epili blatnom zemljom samo da ne bi propi�?ali dok se poso ne obavi.

Danas, kad se sjetim tog dana, pomi�ljam da sam stopalima uguranim u bakinu obu?u, hodala ba� po toj crti po kojoj ?e tridesetak godina poslije, kad bakinu plansku ku?u sru�e oni koji su ru�enje - i u mom djetinjstvu -� ve? planirali, povu?i granicu izme?u dva entiteta. I meni, i mojim potomcima poru?iti da �ivimo ne samo u vremenu izme?u dva rata nego da smo i ro?eni na crti razdvajanja dviju dr�ava.

Na mokroj zemlji le�ala je Jelina tabakera.� Podigla sam je i obrisala rubom� ko�ulje. Odmah sam znala da je ne?u vratiti vlasnici. Sakrila sam je me?u svoju robu, u bijeli kofer koji� mi je poslala o?eva sestra iz Trsta.� I ?im se Jela vratila na�oj ku?i i po?ela tra�iti kuticu za duvan, prvo po dvori�tu a nakon toga po sokaku, i ja sam se, bez imalo straha i bez imalo osje?aja krivnje, uklju?ila u potragu. Zavla?ila sam ruku me?u kupine, odmicala visoku travu, ponavljala za bakom � � kako bija�e na po?etku tako i sada i vazda� sveti Anto pomozi�,� i ni u jednom trenutku nisam pomislila kako sam u?inila grijeh koji bi sutra trebalo ispovidit paroku.

Tabakeru sam donijela u Slavoniju i skrivala je godinama. Bila je to moja najve?a, mo�da je bolje re?i jedina tajna. Ne sje?am se to?no kad sam kra?u priznala teti kod koje sam �ivjela. Znam samo da� su i Jela i baka tada ve? po?ivale na turi?kom groblju. Tabakera je pre�ivjela i sve moje selidbe. Fotografirana je nekoliko puta, uz neke intervjue, kao moj najdra�i predmet. Javno priznanje tog dje?jeg i, priznajem nelijepog, ?ina namjeravala sam uprili?iti sredinom devedesetih godina u Zurichu. Generalni konzul Republike Hrvatske pozvao me da odr�im predavanje o knji�evnosti koja je nastajala u tim godinama i svjedo?ila zlo rata i povijesnu ponovljivost. Jedan od va�nijih romana o kojem sam namjeravala govoriti u �vicarskoj bio je roman o nestajanju jednog neimenovanog grada na Dunavu. Glavni junak, devetnaestogodi�nji mladi?, odlu?uje popisati predmete iz ku?e. Jer on dobro zna da iza nas ostaje samo ono �to je zapisano i �to je pri?om sa?uvano. U kuhinji, pod otomanom, nalazi enciklopediju u kojoj postoji i natuknica o njegovu gradu, i to na ma?arskom jeziku.� To mi se mjesto u?inilo va�nim, kao dokaz onoga �to jesmo i �to su nam htjeli oduzeti; povijest, naslije?e, tradiciju. Ja nisam imala enciklopediju u kojoj je upisano mjesto moga ro?enja, imala sam samo tabakeru. I ponijela sam je sa sobom, i ne znaju?i da u Zurich dolazim na Dane Bosanske Posavine. Na ulazu u veliku dvoranu stajali su moji ro?aci i prodavali knjigu o ratnim danima na�eg kraja. A oni su dobro poznavali i Jelu, i moju baku.

Tabakera u mom ruksaku bila je na�a zajedni?ka, nenapisana, enciklopedija. Stanovnici Bosanske Posavine napustili su svoje ku?e, neki ih nisu uspjeli ni zaklju?ati, i sad rasuti po svijetu, sje?aju se kako je nekad

bilo. I �ele o tome svjedo?iti, ali strahuju da ih mladi, ro?eni daleko od pravog ku?nog praga, ne slu�aju pa�ljivo. I da uskoro, kad s roditeljima do?u dolje, na veliki raspust, ne?e znati �to zna?i kad se� djevojci - koja se spremila u crkvu - �ka�e. �Lijepa li si, ?ija li si?� Popis va�nih osoba, obi?aja, predmeta, pojmova, doga?aja potreban je svakom narodu da bi znao odgovoriti na pitanje odakle je i komu pripada.� �Pribilje�i sine, pribilje�i� neko ?e ve? pro?itati..� govorili su i toli�ki fratri. Od sada, uz ovaj Enciklopedijski rje?nik Bosanske Posavine, bit ?e lak�e primati i udarce svih onih kojima su na�i ljudi krivi za sve lo�e �to se doga?a u prostoru u kojem su, za vrijeme rata i nakon toga, stanovnici Bosanskog �amca, Br?kog, Dervente, Plehana, Donje Mahale, Boka, �Garevca, Tramo�nice�, na�li svoj novi dom. Jer oni, koji su za njih uvijek �ti Bosanci�, mogu se od sada osloniti na knjigu, na popis i zapisanim ?injenicama� zaustaviti rije?i onih koji ?injenice ne poznaju.

U mojoj su tabakeri sa?uvane upravo te brojne natuknice. Ona je predstavljala rje?nik koji me �- kroz sve te godine - podsje?ao s koje sam to?ke krenula na drugu obalu Save. ?uva i pri?u o igri prstena, i o ?itaoni iz koje je ?a?a Ilija dolazio dobro raspolo�en, i o �i�u u kojem je baka pr�ila minasicu, i o �argijama koje su se ?ule iz ba�?e svako nedjeljno popodne i o fra Lovri uz ?iji grob le�e� moji preci, i o fazaneriji u koju dolaze Talijani,� i o najboljim �ljivama i najboljem duhanu u kom�ije Tadije, i o molitvenicima ubijenih �ena sela Vidovice, o masnim pitama spravljanima u ku?i Na?elnikovih, i o �enskim bordo rekljama od ?iste lionske svile... �Tabakerin poklopac je neravan, savio se pod teretom sje?anja. Ali, ne mo�e toj kutijici nauditi ni novi �ljetni pljusak pred Ilino, ni vrijeme koje prolazi i nanosi hr?u. Mo�e samo zaborav. No, ja je njemu ne dam. Provele smo zajedno pet desetlje?a, i zajedno do?ekale Knjigu u kojoj� je, �to bi na� svijet rekao �sve crno na bijelo, knjigu koja odgovara i na laka, ali i na te�ka pitanja. I koja, �to je najva�nije, vra?a ponos na lica onih ?iji su izvodi iz knjiga ro?enih vezani uz vlastite imenice ispisane u njezinu naslovu.

Julijana Matanovi?

�

�

�

�