Predrag Goll

Gollov kubizam
I doista njegov poznati “kubistički” izričaj sada je izostao, što primjećuje i autor monografije Predraga Golla, Bogdan Mesinger, koji njegov rad prati desetljećima. Mesigner ističe kako ga Goll uvijek iznova iznenađuje nečim novim.
“On je vizionar koji se vratio u svoju sredinu i njoj prenio duh moderne europske misli, stvorio nešto na europskoj razini, a ova izložba to najbolje dokazuje. Izložba je nadišla suvremenost u svom izrazu, kontemplaciji, misaonosti i u načinu izražavanja podsvjesnog, izražavanja vizije koja se temelji na nekim davnim tragovima. Mislio sam da je vrhunac Gollova rada novi kubistički pristup prostoru, ali ovo što sada vidimo nadišlo je to. Iz novozavjetnih legendi i mitova Goll je prešao u Stari zavjet. Kao umjetnik vizionar stvorio je most od pretpovijesnog stvaranja moderne civilizacije do današnjeg vremena”, kaže Mesinger. Izrečeno ilustriraju i naslovi ispod sedamdesetak izloženih Gollovih slika - Pradogađaj, Iskonsko, Homo Volans, Massada, Velika zmija, Filakterion...



Moderna snoviđenja
Zadovoljan reakcijama posjetitelja i brojnim čestitkama Goll je pojasnio poticaje i načine kako su nastali ovi zanimljivi radovi.
Da “slikar mora uvijek biti tamo gdje ga se ne očekuje” doista je najbolje pokazala ova najnovija izložba Gollovih slika rađenih kombiniranim tehnikama, crno-bijelih, koloritnih i modernih snoviđenja koje su, kako se činilo, na promatrače djelovale hipnotički. Budući da Goll uvijek pozitivno iznenadi, potvrđuje i mladi akademski slikar Igor Čabraja, kojega su oduševili radovi koji mu izgledaju kao priprema za vitraje.
“Posebna je vrijednost ovoga djela njegova značenjska slojevitost, te mogućnost osobnog doživljavanja. Ono je složeno, duboko, pomalo zagonetno, sugestivno i iznimno ekspresivno”, zaključuje u pratećem katalogu Mesinger, doživljavajući Golovo djelo u ovom trenutku najsnažnijim i najuzbudljivijim iznenađenjem hrvatske recentne umjetnosti.

Predrag Goll (Gol), slikar (Pisarovina, 15. X. 1931). Maturirao 1952. u Slavonskom Brodu, diplomirao 1956. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (D. Tiljak), gdje je 1958. završio slikarsku specijalku A. Mezdjica.

God. 1963-64. specijalizirao restauriranje u Zavodu za likovnu umjetnost JAZU u Zagrebu. Bio je slobodni umjetnik u Novim Perkovcima do 1963. kada započinje galerijsku službu u Osijeku gdje je do 1968. bio kustos restaurator Galerije slika (danas Galerija likovnih umjetnosti), potom osnivač i voditelj Galerije »Zodijak«, a od 1975-91. ravnatelj Galerije likovnih umjetnosti.

Početkom 1992. postaje voditelj Galerijskog odjela Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu, a 1996. ravnatelj Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda i Donacije Branko Ružic i suvremeni hrvatski kipari i slikari. - Sklon istraživanju, a oslonjen na tradiciju modernoga hrvatskog slikarstva te vezan za baštinu i ozračje Slavonije, stvara likovni opus u kojem se, uz prevladavajući realistički pristup, javlja apstrakcija, približavanje nadrealizmu i informelu, geometrizam i spajanje utjecaja kubizma i apstrakcije. Slika s istančanim osjećajem za boju i sintezu oblika, krajolike, portrete, autoportrete, figuralne i apstraktne kompozicije, rjeđe mrtve prirode, aktove i interijere, a u najnovije vrijeme narodne običaje i nošnje, te sakralnu tematiku. Motive uranja u sumornu slavonsku rasvjetu, pokatkad u nestvarnu zračnost ili pak u mediteransko svjetlo Bala gdje često boravi.

U ranom razdoblju (1958-63), u kompozicijama s ljudskim likovima i predjelima, predočava bezizglednost postojanja (Rat, 1962; Starenje, 1963). Slika najviše u ulju dodajući različite materijale i odbačene predmete (pijesak, sadru, drvo, metal), mračnim i suženim spektrom. Zapažena su njegova rješenja prostora i svjetla u makedonskim krajolicima s motivima arhitekture (Stari Prilep, 1959).

U ranom osječkom razdoblju osjeća se trag sumorne stvarnosti Perkovaca (Zatočenik, 1963). Potom se u crtežima tušem s puno grafizma (Mala obiteljska kronika) i dodatkom tempere (Metamorfoze, 1968) isprepleću zbilja i san. Istovremeno, zauzet žarom boje, na pop-artovski način stvara ciklus slika o mladima (Portret mladih, 1968). Potkraj 1960-ih sve učestalije radi motive Osijeka u ulju, akvarelu i grafici, baranjske krajolike u akvarelu. Na poč. 1970-ih akvarel postaje dominantnom tehnikom, a krajolik temom. Nastaju lirski krajolici (Zeleni otok, 1976), akvareli posvećeni Slavonskom Brodu, seljačka dvorišta, stare kuće (Iz Bebrine, 1975; Iz Erduta, 1976). Slika predjele uz Savu i Dravu profinjenim zelenim i sivim tonovima (Na Savi, 1981-82).

Početkom 1980-ih u ciklusu uljenih slika u kojima preteže arhitektura i plava boja, ukida granicu između objekta i prostora. Usmjeren prema konstruktivnoj razradi površine, gradi akvarele na promišljenom odnosu ploha (Crkva sv. Mihaela u Tvrdi, 1980), slika apstraktne krajolike geometrijske kompozicije (Svjetlo iz pejzaža, 1983.) i iz Bala, 1985). Stvara ciklus geometriziranih akvarela kubističke poetike (Drvo-voda, 1983; Jesen na Ozlju, 1986; Lapuh I, 1988; Vjetrenjača, 1992; Mrtva priroda I, 1995). U najnovije vrijeme slika crljenicom, a upotrebljuje je razrijeđenu kao akvarel i pastozno (Krist čuva Bale, 1998).

Pored akvarela, Goll posebnu pozornost posvećuje crtežu, kontinuirano od 1956. Bilježi svakodnevicu, crta olovkom, ugljenom, perom i pastelom, najviše portrete (Jure Kaštelan, 1985) i putopisne skice iz slavonskih i drugih mjesta. Radi obojene geometrične crteže (ujedno prvi geometrični akvareli) i crteže naglašene napetosti svjetla i tame (Prostor-ob-lik I, 1996, olovka, crni gvaš). U ciklusu Šokci i tambure (1995, kreda u boji, akvarel) prenosi ritam u strukturu crteža. Radio inscenacije glazbenih (L. Dallapiccola: Zatočenik, 1963) i dramskih predstava (P. Čimbur: Platane na zimskom nebu, 1969) za HNK i Miniteatar u Osijeku.

Izlaže od 1950, samostalno u Zagrebu (1964, 1977, 1980, 1986-88, 1990, 1995-96), Osijeku (1967. s B. Kopićem, 1968,1975. s K. Kernom, 1978, 1980, 1984 -85, 1987-88, 1990-91, 2000), Vinkovcima (1969, 1982, 1990), Trstu (1971), Slavonskom Brodu (1972, 1974, 1980. s K. Kernom, 1987-88, 1996), Đakovu (1976), Samoboru (1976. s K. Kernom), Čakovcu (1977. s V. Androićem i Z. Manojlovićem,1985), Vukovaru (1978), Bidefordu (1985), Ozlju (1988), Alkmaaru (1992, s M. Greglom i I. Katićem) i Pečuhu (1999), a skupno, izmedu ostalog na izložbama Makedonski pejzaž (Skoplje 1960), ULUH/HDLU (od 1961; HDLU Osijek od 1982), Zagrebački salon (od 1965), Biennale Slavonaca (od 1967), Jesenji salon (Pariz 1967), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1969, 1993, 1996), Brodski likovni krug (Slavonski Brod 1977, 1981-83, 1986, 1989), Biennale akvarela Jugoslavije (Karlovac 1979, 1981, 1987, 1989), izložbama slavonskih i osječkih likovnih umjetnika, te baranjske i rovinjske umjetničke kolonije.

Suosnivač je i sudionik akvarelističkih kolonija Sava u Slavonskom Brodu (od 1980) i Slavino proljeće u Ozlju (1981-87). Sudjelovao je u osnivanju Biennala Slavonaca, Memorijala Ive Kerdića, Spomen-galerije Ivan Mestrović u Vrpolju, te Hrvatskog triennala akvarela (Karlovac - Slavonski Brod 1998), koncipirao je važne tematske (autoportret, mrtva priroda, lik i figura u novijem hrvatskom slikarstvu) i monografske izlozbe, pokrenuo i uređivao izdanja osječke Galerije.

Utemeljio je Kabinet akvarela Galerije u Slavonskom Brodu, te izdavačko-izložbeni projekt Dva stoljeća likovne umjetnosti Broda.